Ostavinski postupak se po pravilu pokreće od strane nadležnog suda (sud na čijem području je ostavilac preminuo ili na čijem području ostavilac ima nepokretnu imovinu) po službenoj dužnosti po saznanju za činjenicu smrti nekog lica. Dakle, nadležna služba je dužna dostaviti sudu Izvod iz matične knjige umrlih.

Također, pored pokretanja ostavinskog postupka po službenoj dužnosti, i zainteresovana lica (Između ostalog i nasljednici) mogu podnijeti prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka pred nadležnim sudom.

Prijedlog mora sadržavati označenje umrlog lica iza kojeg se podnosi prijedlog za raspravljanje zaostavštine, označenje kruga zakonskih nasljednika iza ostavioca, kopiju dokumentacije kojom se dokazuje da je ostavilac posjedovao pokretnu i nepokretnu imovinu.

Nakon što protekne rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze utvrđene izvršnom ispravom, tražilac izvršenja može pokrenuti izvršni postupak pred nadležnim sudom (mjesna nadležnost sudova određuje se u zavisnosti od sredstva i predmeta izvršenja), podnošenjem prijedloga za izvršenje. Izvršni postupak se može pokrenuti i po službenoj dužnosti, kao i po prijedlogu lica i organa kad je to zakonom izričito određeno.

Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave. Izvršne isprave su: 1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje; 2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava; 4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave, dok vjerodostojna isprava je mjenica i ček s protestom i povratnim računom ako su potrebni za zasnivanje potraživanja i računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća.

Rješenje o izvršenju mora biti istovjetno sa dužnikovom obavezom sadržanom u izvršnoj ispravi, a u slučaju kada je izvršenik izvršio plaćanje određenog novčanog iznosa, izvršenje bi bilo dozvoljeno samo do visine eventualno preostale obaveze, koja se ima utvrditi u skladu sa pravilima o uračunavanju ispunjenja iz odredbe čl. 313. ZOO.

U slučaju kada je fizička dioba nemoguća, vrši se civilna dioba – prodaja stvari i namirenje iz novčane mase po pravilima izvršnog postupka.

Ako je posjednik samo savjestan (savjesnost se pretpostavlja, a savjestan je kad nije znao i nije mogao znati da stvar koju drži u posjedu nije njegova), za sticanje prava vlasništva dosjelošću, potrebno je da je protekao rok od 20 godina, a ako je i savjestan i zakonit, za sticanje prava vlasništva dosjelošću potreban je rok od 10 godina.

Kad će postati vlasnik, šta mu je još potrebno? Ništa, potreban mu je samo protek posljednjeg dana zakonom propisanog roka.

Potrebno je podnijeti tužbu za utvrđenje da je stekao prava vlasništva dosjelošću na nekretnini određenoj na način koji je dovoljan da se može izvršiti uknjižba. Presuda je samo dekleratorna i služi za upis u zemljišne knjige. Tužba se može podnijeti sudu samo ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke, u protivnom sud će tužbu odbiti kao neosnovanu.

Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela (Tempore Criminis). Ovo pravilo je u skladu sa ustavom u smislu da nema retroaktivne primjene propisa. Međutim, ako se poslije izvršenja krivičnog djela, krivični zakon izmjeni jednom ili više puta, primjeniće se onaj zakon koji je blaži za učinitelja. U toj situaciji moguće je da bude primjenjen novi ili stari zakon, u zavisnosti od toga koji je od njih blaži.

U zakonu nije eksplicitno propisano koji je zakon blaži, ali do zaključka o tome dolazi se neposrednom analizom svih tih zakona. Na taj način, teorija i sudska praksa utvrdili su jedinstvene standarde ili kriterije na osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži.

Uslovna osuda se izriče prema krivično odgovornom učinitelju, kada se ocijeni da je u pitanju djelo manjeg značaja i da nije nužno izricanje kazne radi krivičnopravne zaštite, i kada se može očekivati da će samo upozorenje uz prijetnju kaznom dovoljno uticati na učinitelja da više ne čini krivična djela.

Kod izricanja uslovne osude, prvo se izriče uslovna osuda, a zatim se u njoj utvrđuje kazna i istovremeno određuje da se ta kazna neće izvršiti ako učinitelj u određenom vremenu ne učini novo krivično djelo. To vrijeme naziva se vrijeme kušnje ili provjeravanja, a traje od 1 do 5 godina. Uslovna osuda može se izreći ako je učinitelju utvrđena novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine. Za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora od 10 godina ili teža, uslovna osuda se može izreći ako je kazna od dvije godine ili novčana kazna utvrđena primjenom odredaba o ublažavanju.

Uz uslovnu osudu mogu se odrediti i drugi dodatni uslovi kao: da vrati postignutu imovinsku korist, da naknadi štetu nastalu krivičnim djelom, da ispuni druge zakonske obaveze i sl.